U Nikšicu je 1924. na izuzetno okrutan nacin ubijen crnogorski oficir, ratni heroj i nosilac najviših crnogorskih vojnih odlicja Šcepan Mijuškovic. U povodu toga ubistva, hrvatski je politicar Stjepan Radic 1. maja 1924. zajedno sa 70 hrvatskih poslanika objavio proglas sljedeceg sadržaja:
"Braco Crnogorci!
Mi, Hrvati, imamo na najljepšim stranicama naše književnosti, nazvan Crna Gora, velicanstveni oltar slobode u najcudesnijem hramu božanskog djela. Mi smo vas proglasili, Crnogorci, ne samo predstavnicima ideala herojstva vec primjerom nedostižne cestitosti i poštenja. Mi, Hrvati, suzbijamo beogradski centralizam i Pašicevu korupciju ne samo iz ovog razloga vec narocito zato što svojim necistim rukama uništavaju velicanstveni oltar crnogorske slobode, divljacki vas progone i davoljski zlostavljaju. Cak i da ovaj beogradski centralizam nije ucinio drugo zlo do da prezire, sramotno i divljacki, cast i slobodu Crne Gore i da pretvara Crnu Goru u mjesto na kojem vlada strah i trepet, mi se, Hrvati, nikada necemo moci pomiriti sa tim groznim zlocincima".
U tome proglasu Radic poziva Crnogorce da '"ruše beogradski centralizam radi toga što svojim poganim rukama razvaljuje velicanstveni žrtvenik crnogorskog naroda i Crnu Goru pretvara u jedno strašno zgariste i grobnicu"'.
Porodica brigadira Mijuškovica je stampala smrtovnicu sljedeceg sadržaja:
"Zlikovci, koji su poslati da posrbljavaju Crnogorce nijesu Srbi no dahije, ciji zlocini trijumfuju u Crnoj Gori blagodareci zaštiti onih koji su pozvati da štite javnu bezbjednost i zakonitost".
https://sh.wikipedia.org/wiki/Crnogorski_komiti
Stjepan Radic (Trebarjevo Desno pokraj Siska, 11.6. 1871. - Zagreb, 8.8. 1928.), hrvatski politicar.
https://sh.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Radic
Šcepan Mijuškovic, na ciril. ?????? ??????????, (Kuna, Pješivci, Nikšic) 1872. - Nikšic, 21. februara 1924.), crnogorski oficir, ratni heroj, clan Crnogorske stranke, nositelj najviših crnogorskih vojnih odlicja, borac Za Pravo, Cast i Slobodu Crne Gore ubijen od strane srbijanskih vlasti kao protivnik prisajedinjenja Kraljevine Crne Gore.
Godine 1910. proizveden u cin kapetana (satnik), a 1911. u cin komandanta Crnogorske vojske. Istaknuti je junak, ucesnik u balkanskim ratovima 1912.-1913. godine. Bio je zapovjednik Pješivackog bataljuna.
U Drugom balkanskom ratu zapovjednik kombiniranog Cevsko-Bjelicko-Pješivackog bataljuna u srbijansko-crnogorskim borbama protiv Bugara na Zletovskoj rijeci, srbijanski kralj Petar I. Karadordevic odlikovao je Mijuškovica Karadordevom zvijezdom. Ucestvovao je i u prvom svjetskom ratu (1914.-1916.).
Po vojnom slomu Crne Gore je 1916. konfiniran u madžarski logor Boldogason, u kojemu je ostao do kapitulacije Austro-Ugarske monarhije.
Odbio je Šcepan Mijuškovic dati 1918. oficirsku zakletvu vjernosti srbijanskom kralju Petru i odbio je primiti penziju Kraljevine SHS.
Jedan je od organizatora Božicne pobune protiv ukidanja crnogorske državnosti. Vlasti nove države su ga uhapsile pa je od 1919. do 1921. godine zatvorenik u podgorickom zatvoru Jusovaca. Skupa s 42 drugih zatocenih crnogorskih oficira Mijuškovic je potpisnik 14. oktobra 1920. Izjave crnogorskih oficira kojom se dokazuje neustavnost i ništavnost odluka Podgoricke skupštine iz 1918. godine. Mijuškovic je neizlijecivo obolio od tuberkuloze.
Kad je osloboden Mijuškovic je živio u Nikšicu i bio je pod stalnom nadzorom vlasti.
U policijskim izvještajima nove vlasti, koja su 1990-ih publikovana u radovima crnogorskih istoricara, oznacen je kao veoma opasan protivnik koji održava tajne veze s crnogorskim komitama u planinama.
Srbijanski oficiri Milan Kalabic i Grbic s oružnom pratnjom cete žandarma uhapsili su 21. febrauara 1924. godine brigadira Mijuškovica, privezali ga skupa s njegovim rodakom Stevanom Mijuškovicem, te prijateljima Vidakom Magovcevicem, Aleksandrom Mijuškovicem, Radovanom Mijuškovicem, Ðordem Vukicevicem i Nikolom Vulanovicem. Automobilom su ih transportovali u kasarnu žandarmerije.
Mijuškovic je tucen željeznim šipkama i vrecama napunjenim pijeskom do smrti. Njegovo je tijelo u noci sa 21. na 22 februara 1924. baceno u obližnju jamu. Ubijen je i njegov sinovac, perjanik kraljevine Crne Gore Stevan Mijuškovic.
Posmrtni su ostaci Šcepana Mijuškovica pronadeni tek 72 dana kasnije.
Autopsija je dokazala da je imao smrvljena rebra, te da su mu, tokom torture, žandarmi na živo vadili bubrege. Oficiri Kalabic i Grbic bili su na kasnijem sudenju oslobodeni odgovornosti i za "kaznu" premiješteni izvan Crne Gore.
Jedan rodak ubijenoga Šcepana Mijuškovica pronašao je Milana Kalabica 1940. u Beogradu i pokušao ga ubiti, ali je ovaj preživio. Milan Kalabic je otac cetnika Nikole Kalabica koji je OZNA-i pomogao 1946. u hapšenju cetnickoga vode Dragoljuba Mihailovica.
